franjina nova pjesma... ma pusti to... on i njegov još jedan obični muvi skor izmamio bi tugiće čak i da šuti skroz sadist, on samo voli kad tužni smo smije se dok nam se na obrazima suši sol na gameboyu igra pokemone sefajr, rubi, gold vonabi umjetnik, hoda bos, malim prstom lupi stol tek onda je iskren kad se stvarno skupi bol prije emo fotkanja za profil, baš svakog tugaljivog pogleda sjeda na stepenice a najveća briga u životu mu je kako ne usrat majicu dok jede kriške lubenice on mora da je sretan, on mora da je super nikom tužnom nešto takvo ne ide od ruke ako je toliko sretan, gdje nađe nadahnuće? za toliko boli na jednom mjestu, za pjesme tužne? vjerojatno gleda filmove bolne, glupe otuda glazba za njegove glazbene minute motivi poput snijega, ljuljačke, školjki, klupe u idućoj pjesmi će biti emo stormship trooper milenijski sokol, zvijezda smrti strgani gramofon koji samo nekad vrti pobunjenik koji preko lica navlači štrample papirnate vrećice ili sjenilo od lampe nikad neće biti sretan kamper, što ćeš? čak i kad bude imao sve sladolede svijeta voćne čak i takav spasit će svijet, ma hoće ne volimo ga, ali ako neće on, a tko će? m?

najbolja prijateljica, lijepo jutro, povjetarac i zmaj tko bi rekao da će nekad svemu tome biti kraj za svako slovo smo imali poseban znak za svaku riječ smo imali novu, i svaki glas... ...smo pomno birali dok smo svirali prstima kroz zrak htjeli smo savršen jezik za svaki savršen dan dok smo pričali nitko nas nije mogao pratiti, znam nismo se nikad od toga htjeli makniti, da... riho ze likar botogan seli largiti gla znam da me ta rečenica veselila dok sam bio mal a sada što znači... ne znam ni sam kistove su zamijenile HB olovke broj dva naš jezik velike riječi, a osmijeh ozbiljna lica, šljapkanje svjetlećih patika u blatu topot njenih cipelica otvaram kuverte, u njima stara pisma otvaraju usta i počinju na mene vikat jezikom djetinjstva... *...* ne znam što ovo znači *...* tu kaže nešto uvijek uvijek *...* ali i ako ne bude uvijek... *...* ou vidim da želim se vratiti tu... kad je jedina briga bila to što je puding još uvijek vruć i što nas auti ometaju dok kredama crtamo bolji svijet na cesti... ali kiša uvijek padne i opere sve opere školice i balone, beton je opet siv i monoton ljubičasti slon se prestaje igrati s čokoladnim robotom s osmijehom na licu smo vjerovali da se raste od kiše čini se da je to bila istina, sada smo odrasli... i šta sad?

uvjeravam se da rane su nove, a problemi svježi istina je da traju nekoliko mjeseci i hoću to riješit i puno toga reći a pravo stanje je da ne postoje te riječi i ovo sranje, kaos unutra uopće ne služi svrsi volim te i dalje, ali sam i osoba koja te najviše mrzi ljudi me vide s palcem u zraku, misle da kul sam zaprave stopiram da budem bilo gdje samo ne tu sad otvorenih očiju maštam... da dom mi je kabina spejsšatla... sa polaroidima prašnjavih pejzaža slomljenih Saturna i Marsa napokon slobodno dišem u prostoru bez zraka bez sile teže mogu skakat i svaka muka je lakša smiješno je kako teško je na par kvadrata a u galaksijama kad sam sam mogu se snać' sad na mjesecu ćeš, ako prestaneš bit tašta i pogled preusmjeriš iz ogledalca kroz teleskop vidjet tragove mog plašta jer ovo naše je oduvijek bila maska običnim ljudima koji nikad nisu mogli vidjet nebesko bezvremensko napisano u pijesku razbijena sata, zbunjena pitaš se gdje je to daleko gore, htio sam pobjeć' ali ne mogu ti biti predaleko pa sam dom ipak nazvao mjesecom ponekad loše, sit svemirske analogije - veneru vežem za letjelicu, lupam po krovu i vičem "vodi je - daleko od mene gdje obični ljudi letjeli su" brzinu preračunam u svjetlosne godine, ali običnjaci i dalje mjesec stižu jer sam ja ondje dok me vučeš dolje, bili su u sporom brodu, ali negdje presjeli su vuku paralele sa ledenim kraljem, e ovo je svemirska luda koja luta kojekuda bez ikakve karte i dalje čudan... znam da znaš me i što sada? stajat ćemo svatko na svom nebeskom tijelu i nadat se da sunce neće obasjat nijedno od nas da budemo u vječnom mraku u smiješnom svijetu? već jesmo tamo, nije li ti osjećaj poznat otkad si bila dijete imala si dojam da te mjesec prati napokon je istina, idem za tobom, ne želim se vratit... ...na stare koordinate, raširih vreću za spavanje u stari krater to nisu zvijezde padalice, već limenke Fante koje kao oči gore gore dok ulaze u atmosferu gađam te njima, zar ne vidiš da idu u tvom smjeru? svejedno... zaželi želju, ja već jesam tisuću tristo istih u nadi da ćeš ti jednom zaželjet isto...

čeka iza zastora, parter ispunjava žamor publike trema ju grubo hvata za ruku, u glavi guši se mjesta nema za bijeg, okružuju je slijepe ulice majka je vuče van iz mraka, hrabri je "sve bit će dobro dušice" tehničar kaže "gospođo, molim vas, maknite se s pozornice mlada dama mora za dvije minute spustit se i izvest dio programa..." ne zna kako će to napravit sama mama pada u mrak sad nazad i opet postaje dio publike ona sjeda... uopće ne spušta pogled note zamisli bajku i odsvira ljepotu koju oči ne mogu podnijet u tih par minuta nikakvi svjetovi uopće ne postoje čita za božanske osobe i one manje dostojne čitav spektar istkan od najdivnijih oblika i slika nikad nisam ni mogao pomisliti da svaki ton je... tako bitan, a opet sličan prozračnoj tvari koja sačinjava snove bol je kida, a svejedno uz njenu vlastitu bajku bolje joj je možda su mi isključivo njene suze promakle jer su isparile i stvorile meke vunene oblake preko kojih se spotaknem dok trčim da ove kratke ruke dohvate savršenstvo koji ne vide oči pospane, a i sve ostale ona me moli da ostanem, da dio bajke postanem da trčim svemirima s njom čak i kad mi Najke ostare ovo je novo uz zvuke klavir žica i bekdropove flaute glazba za dušu, nebeska tijela, lopove i astronaute okružena tankom zrakom svjetla ona sjedi i svira prstima tako lako priča priču uz malu pomoć klavira uplakani ljudi se suzdržavaju, a žele počet skandirat rukama pokrivaju usta, nježna melodija daje im krila u ovoj bajci ona je samo promatrač, prekrasna vila koja mekim pokretima prstiju i izrazima lica nadilazi upotrebu glasnica, već viđenih ideja i papira i poklanja vječnost svima dok sjedi, sanja i svira

površan kao svaka Rambova rana od metka ali toga kao i njemu slični uopće nije svjestan ono što ga okupira je kako dočekat petak da uz alkohol i nasumične cure završi tjedan iza leđa jedna jedina prava propala veza on sjedi na vrtuljku i mora ju svako malo gledat kad se sjetiš samo lijepih stvari na tren to neće nestat da je češće tamo, govna bi isplivala na površinu nekad i kad se sretnu opet, sve se vrti oko seksa a zaboravlja na svo ono razdoblje bez smijeha ljubav je samo kad te netko voli čak i kad si sjeban on želi vjerovati u nešto, ali ona sad ima njega nekog drugog, nekog novog osobu čije ime počinje s istim početnim slovom i to ga smeta toliko da želi vrištat ali nema nikog oko sebe kome to može priznat toliko superjunačkih odijela za hrpu ekipa nekoliko ormara jer se želi svakom sviđat malo rock, malo punk, malo hip hop, malo šminka malo oprema za skejt park, šilterice, palestinka ponekad ostane iza dok svi ostali idu ispred nitko nema iskren pogled na njegovo uplašeno lice bez pravih prijatelja, ali uvijek traži ljude nove ne zna ni sam više tko je jer želi da ga svi vole može imat koga želi, ali iza svega je milijun izgovora proba nešto s nekim, a onda idući tjedan isto isponova toliko kandidata iza još toliko vrata ali on skriva se u prošlosti umjesto da otvara sada tad je naišla ona, netko novi tko mu se sviđa ali bez razloga je u par minuta i ona postala gotova priča teško je zapravo kontrolirat takav svijet sviđa se pretvara u ljubav pa opet u sviđa pa odjednom u hejt i onda opet u sviđa, sve u razmaku od samo nekoliko dana a sve je moglo biti drukčije da nije bilo straha najlakše je bježat i krivit okolnosti mislit da voliš nekog drugog jer tada dobro si i osjećaš se puno lakše u svojoj samoći dok u svom novokupljenom stanu provodiš noći i čekaš da propala veza ostvari taj jedan jedini poziv nije u stanju i onda sere da poziv nije mogao proći

prosječan student, jeben plesač, emo reper, koji ne zna što hoće, ali zna riječi poput "huh" i "metež" osjeća se ko dijete dok bira kornete ali ne želi opcije - želi prioritete najgori osjećaj na svijetu mi je kad ne znam neodlučan, samo sjedim ispred i gledam toliko opcija, svaka privlačna ko 9,81 najvolim okus borovnice jedan tjedan zaljubljen u to, ljubičasto po majici, posve musav želim se toliko prejest da ne mogu nikad više ustat a drugi tjedan već želim da bude boja posve druga jagode, limun, plavo nebo, čokolada, nugat kad padneš u ljubav s jednim okusom uvijek mu se vraćaš i svaka kugla ima osjećaj nošenja najdražih hlača iako na koljenima imaju zelenu mrlju od trave iz vremena kad si bio dijete a.k.a. muha bez glave i što sada? dosta sa sladolednim metaforama ponekada možda volio bih da sam zaboravan umjesto da svakom pjesmom svaki dan vraćen je i da sam osuđen provest vječnost s ovim slonovskim pamćenjem i slonovskim sranjima, stopalima i tvornicom porculana u kojoj na pauzi za ručak tužna sjećanja su hrana a nitko zapravo ne voli kad ih išta boli pa sam odlučio izbjegavat sjećanja i stvaranje novih

iscrpljeni kreten koji brije da je dijete a već otprije par godina koristi žilete pod krinkom raširenih ruku zapravo podiže bedem nekad nije dovoljno vrijedan, a nekad je prejeben kad sjedne da uzme dah tad plete svežanj paranoičnih misli koje se cijede kroz čeoni režanj pa želi zaspat tako da mijenja pozu i počne ležat bezuspješno jer ni u snovima ne može bježat probušene gume, odrezana krila, lanci oko gležnja pokušava otplivat, ali punim stopalom staje na morskog ježa skačući na jednoj nozi i mokrog veša izlazi iz vode, ali i sna poprilično smiješan želiš baš njega jer svi ostali su obični kao ljudi u pixarovom filmu o robotu, jedva pomični odjeveni u iste uniforme, slušaju iste pjesme on se jedini usudi slušat soul dok nosi Cosbyeve veste otvara rječnik svako jutro čim se uspije ustat tezaurus u glavi, doručak mu je abecedna juha jedino kad iskreno pripovijeda teška iskustva, fond riječi se naglo smanji, tad otvara jedva usta znaju ga i oni koji ga nisu upoznali pa mu smeta sva ta buka koja dolazi od nevažnih ljudi bez ikakva sluha sam već duže vrijeme, i zna da nema smisla kukat jer ionako nije za posve beznačajna sranja i random hook ups ponekad usere --------- da vidi koliko je kome stalo glupava taktika, to se oduvijek znalo samo malo... zašto je to na snimci odlučio priznat? jer odsad ta taktika ostaje daleko iza... nekad može imat sve, a nekad ne smije pomislit na to previše energije treba pa odustaje od svega baš zato a da kojim slučajem opet skupa koračamo kroz blato to bi opet bilo glupavo i kratko... and I ain't having that (yo yo znamo engleski) odsad svoj čovjek, spremno grli cijeli svijet kad se sve počne rušit, jedino što mu ostaje je ples na kiši... dok slušalice vrište tada ima pistu za bijeg pa suze i crne misli postaju smijeh i kiša postaje sunce i noć postaje dan sve one sjene postaju frendači i više nije sam i u filmu i soundtracku vlastita života on je taj koji bira kad će stisnuti skip, a kada rewind

iz glave je, kom se da transkribirat - neka mi slobodno pošalje "lirike"

pitaš se želiš li biti dio nečeg... nečeg novog? nečeg većeg? ovaj put je um, a riječ je znanac kojeg srećeš dok se krećeš i dječje lutaš pogledom iako je večer - sunce je još uvijek tu i ne trebaš svijeće a vosak teče dok gramofoni krešte ploče su baš smiješne jer na kaverima ljudi blješte u tom svijetu nije bitno jel imaš auto ili ideš pješke osobe kleče samo kad imaju kredu da pokažu umijeće, kauguma od osam metara je jedina stvar koju siječeš utrke nisu za novac i naoružanje već je... užitak gledat kako jedna vreća skače brže od druge vreće a na kraju dana i prvo mjesto i treće se zajedno smiješe zajedno jedu i lete, a vrijeme staje dok se pleše vodiš me za ruku kad ne vidim jer sam zaboravio leće a drugom ne bereš nego kanticom zalijevaš cvijeće to je ovdje i sada... jedino je bitno ovdje i sada ako nije vrijedno da bude vrijedno sada neće biti ni kasnije pitaš kada? ovdje i sada kada glupa glupa kiša počne padat trudiš se da me nasmiješ to je ovdje i sada... jedino je bitno ovdje i sada ako nije vrijedno da bude vrijedno sada neće biti ni kasnije pitaš kada? ovdje i sada kada glupa glupa glupa kiša počne padat trudiš se da me nasmiješ maslačak - to mora da je zadnji ove sezone pa raširim replike zidovima uz pomoć šablone stensil, mačak, kojekakovi autolakovi žute boje sitne točke podsjećaju na moje najdraže bombone baš kao što obični ljudi zvijezde miješaju za avione jednako tako miješam stvarnost i snove samo "oke" mi nikad nije bilo dovoljno dobro pa oblačim plesne zračne cipele i radim toprock ... bboy stance, fanki sapiens, laki čarms, dželi čuz kak si, kaj ti je? moćno kad mi leđa drži cijeli kru ostatak svijeta bi me tjero da se smirim uz riječi "sjedi tu" a sad keksi plazma, znoj, glazba... trešti RJD2 disonanca kad bacam sve što imam kada sam sam a tada frendovi su nazad i mogu tamo zaspat siguran od duhova, zmajeva, bejbi mama drama, faksa i jedino tamo ne lažem kad odgovorim "dobro" na pitanje kak sam

hranim vas mislima, ne radim glazbu za jelo za tv, ulice, ribe, domovinu ili selo nisam dječak ko Drugi, i nisam Marčelo samo još jedan u nizu repera s pripisanim atributom emo stereo sustav otvara usta i napokon izriče kako i njegovi trbušni leptirići imaju leptiriće a uz refren zajedno pjeva i čitav univerzum nakon toga ulijeće Franjo u novom sporom versu repa sa Ponike dok pedalira patikama Puma pjesme kraće od onih Jay Electronice i Mf Dooma poneka urnebesna, poneka jako tužna nijednu ne možeš obrisat, vječni sjaj nepobjedivog uma leti uz pomoć pera, nije patka, a nije ni pilot ostatak jata ga sprda katkad jer mu je glazba život sjeća se točnog dana kada se zaljubio u hip hop a nada se da svi koji ga slušaju osjećaju što i nitkov uz neke stvari piješ, uz neke počneš plakat neki su mišljenja da Franjo bajta Sluga tematika je samo slična nekad, nije potpuno takva prestanite kujakat ko klinci u Turbo limaču, gugugaga otvorite srce i uši, dignite voljum gore na kraju dana opstaju samo oni koji iskreno vole iako smo na twitteru frendovi, ne možeš pratit nas noge na stolu, orginal ko Brandon Lee i Adidas

neki kažu da je potrebna velika snaga da otkriješ sebe u svojoj umjetnosti, a zapravo kukavice svi smo svi se možemo međusobno zvati "pičko" jer nam je lakše snimit nešto nego reć to kada je bitno "dobar dan" "dobar dan" "oprostite, a vi tko ste" emo reper koji sve dobre kambekove smisli poslije i razloge i objašnjenja i rečenice i teme zbog kojih ljudi ne bi otišli da su izrečene na vrijeme oduvijek iskren, odbija glumit da sranje je tvrdo ne jebe se više sa repom, samo sa spoken wordom X2 ne želim nastupat jer ne mogu pomaknut rulju pogotovo onu koju loži kad se reperi hvale i psuju ali kad sjediš sama u sobi s čašom soka u fotelji znaš da je istina sve što kažem i počinješ se beljit jer imaš dojam da me poznaš, a nisam poznat govorim ono što si i sama nekad prošla, iako ko reper loš sam i ne mogu se hvalit kad nisam svjestan ničega što imam nemam multije ni tko zna kakve konstrukcije rima onak... rimovo sam "rima" i "imam" i šta sad? ne moraš biti najveći svih vremena i glasan da izađe mašta bez obzira na nedostatke, svejedno barem nekak zborim o onom što osjećam i pišem o onom o čem ne mogu govorit ne mogu sakrit nesigurnosti dok nastupam - ne nastupam s bendom a i za to bih se trebao uvježbavat s njima nekoliko puta tjedno nisam Nebu, Kandžija, ni blizu Ede Maajke, u društvu možete lagat, ali me volite slušat baš kao što volite bajke zašto ne radiš ovakve pjesme? a ovakve? nemojte da o tom počnem ne dilam drogu, a pjesme o seksu uvijek zvuče loše i ispada da te škvadra iz kvarta ne voli, a ribe ne gotive ako uzimaš balone i klackalice za pjesničke motive ubacim leteće boje, od običnog drvenog bloka napravim skiru moje lirike bi izgledale dobro bez audija, samo na papiru a uz te takozvane dječje slike iskažem čitav spektar emocija koji i ti osjećaš dok ispijaš taj Fruktal nektar odbijam servirat glupost svima preinteligentan da me vrte po klubovima a navodno je istina da te svi vole ako sve svoje tvorevine poglupiš dolje prigovaraju da previše je riječi, previše teksta premalo sempliranih metaka, premalo seksa "pa Franjo... sve je to premlako nekad" svejedno stojim na vrhu sam i nitko me ne može zbetlat ne razumiju pa sam im enigma, zagonetač, mističan stvarno mi je lako u bezličnoj masi se isticat iako bezličnoj masi je ljigavo sve što ispričam a vrištali bi da mi je tekst preveden i da ga repa crnac iz Queensbridgea zašto napišem tekst svaki put kad upadnem u sranja? da vidiš da se to događa i drugim ljudima i da nisi sama Franjo ne ide nigdje, ikad... tu je sve što želim je da me prepoznaš, vidiš i čuješ